Arhitektonska djela, poput slikarskih i kiparskih, u sebi sadrže stanovitu povijesnu vrijednost upućujući na genij tvorca ili intenciju naručitelja. U tom smislu podrazumijevaju i postojanje publike koja će to djelo u teatru socijalne recepcije prihvatiti ili odbiti, cijeniti ili marginalizirati, očuvati za potomstvo ili prepustiti zaboravu, pregradnji ili rušenju.

Projekti Jesúsa Castilla Olija, nastali u posljednjih desetak godina kao pokušaji dovršenja povijesnih pripovijesti zatečenih ulomaka ili zapuštenih sklopova građevina, temeljeni su na razvijenoj senzibilnosti prema tim tragovima. U većini slučajeva riječ je o pokušaju ostvarenja dijaloga arhitektonske kreacije i „pronađenog dokumenta“, što se ne zbiva samo na teorijskoj ravni, već i u izvedbi, gdje dolazi do izravnog fizičkog dodira starog relikta i novoga djela. Izvedbe njegova studija po tome mogu podsjetiti na često zanemareni Albertijev prijedlog arhitektu da nikada ne popusti žudnji i započne svoje djelo razarajući stare građevine (De re aedificatoria 2.1).